Oproštaj od Andrije Zafranovića

Andrija Zafranović je, uz Vuksana Lukovca, najveći jugoslovenski montažer. Zemlje koja je prestala da postoji kao politički pojam, ali koja traje kao integralan kulturni prostor od Mediterana do Dunava. Posljednji jugoslovenski montažer.

Nekako se podrazumijeva da je montažer tu da film približi onoj zamisli sa kojom smo ušli u komplikovan proces snimanja. Sa Andrijom, u montaži je počinjalo novo promišljanje filma. Intenzivnom preispitivanju postavki i odnosa kao da je od pomoći bila brzina sa kojom je dolazio do rješenja; na koju se, opet, trebalo navići. Jer montaža određuje puls filma. Neizostavan dio tog metoda bilo je i prepoznavanje tzv. skrivenih vrijednosti materijala, što je značilo da on vidi i stvari koje su reditelju promakle ili kojih i nije svjestan. No, uz svu različitost rediteljskih pristupa, kada bi se svi filmovi na kojima je radio stavili na rendgen, otkrili bi jedan rukopis, jedinstven način povezivanja slika u pokretu u tajni uobličenja.

Film je bio Andrijin intimni prostor. Dok smo radili zajedno, ako bi mi pažnju odvukao neki drugi poslovni ili privatni problem, vraćao bi me u proces pitanjem: „Kakve to veze ima sa ovim filmom?!“

Jednom sam sanjao da smo zajedno na aerodromu. Avioni su polijetali i slijetali, vrijeme je prolazilo, ali poziva za naš let nije bilo. Već je padala noć, ja sam otišao do velikih aerodromskih stakala i pogledao kao osvijetljenom dijelu prostora. Aerodrom je bio pust, više nije bilo nijednog aviona, samo se odnekud pojavio jedan crni pas i stajao na pisti. Od tog sna „izmislio“ je kadar i potom uspostavio motiv koji nas je dugo intrigirao, ali i izmicao unutrašnjoj logici filma.

Smatrao je da je najbolji materijal koji je imao u rukama bio onaj za film „Otac na službenom putu“. Presu na kojoj je montirao taj film poklonio je Crnogorskoj kinoteci.

Bili smo se dogovorili da dođe u Podgoricu i radi na posljednjem filmu koji je snimio Živko Nikolić, a koji je ostao nezavršen. On je iz tog materijala mogao izvući najviše. U posljednjem razgovoru – već je bio bolestan – ubijedio me je da će se sve dobro završiti. „Pa valjda znaš da se ne predajem.“ Rekao sam mu da znam i da ga čekamo u montaži.

Poslije je otišao u bolnicu. Malo za koga bi se sa toliko tačnosti može ponoviti ono što se, na vijest o Fasbinderovoj smrti, zapitala Hana Šigula: „Ko će nas od sada tjerati da budemo bolji?“

Uprkos introvertnoj prirodi i beskompromisnosti u poslu, bio je izrazito saosjećajan. Znao je kako da podstakne, da ohrabri. Lordan i još neke bliske osobe zvale su ga Andro. Ako je ime uistinu neko obilježje, u porijeklu tog imena je ono što je i najlakše i najteže ispuniti: biti čovjek. Andrija je opravdao svoje ime.

Zbogom, dragi prijatelju…

I vidimo se u Kinoteci.

Andro Martinović

Foto: Sa Andrijom i Lordanom Zafranovićem (privatna arhiva).

 

Podijelite na društvenim mrežama:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on whatsapp
NAJNOVIJI ČLANCI

Filmska groznica subotnje večeri – Ljubavna priča / Love Story

Sastanak partnera u okviru Interreg IPA CBC –ITALMNE projekta RECON

Kinoteka obilježava Svjetski dan muzike

Filmska groznica subotnje večeri – Diplomac / The Graduate

Filmska groznica subotnje večeri – Ljubavna priča / Love Story